Sunday, March 30, 2008

Rasprava duše sa samom sobom

(1.4.3.13.) Svest


Životni zadatak je telesnim sadržajem ispunjena objava golog života.
Svest je duhovnim sadržajem ispunjena objava gole misli.
U životnom se zadatku objavljuje pretakanje sile u život.
U svesti se objavljuje pretakanje života u misao.

Svest je rasprava duše sa samom sobom.

Nju možeš da shvatiš kao raspravu samo ako silu, život i misao prethodno shvatiš kao jedinstveno golo strernljenje koje se u mrtvim bićima objavljuje nastupajući im odnekud spolja, a u živim i svesnim odnekud iznutra, u mrtvim kao sila, u živim kao život, u svesnim kao misao.

Sila ti se objavljuje kao telo, život kao životni zadatak. a misao kao svest, kao rasprava duše sa samom sobom. Sve troje objavljuju ti se samo u sukobu: sila u sudaru, život u borbi, a misao u raspravi. O samom stremljenju ne možeš ništa više suvislo da kažeš, iako ti je nesumnjivo prisutno. Unutar sile, života i misli ne vidiš nikakvu razliku, jer su sve troje samo istovetno gola stremljenje. Razlike, koje među njima uočavaš, su razlike sredine u kojoj se objavljuju, a ne njihove unutrašnje razlike.

U svesti, u sukobu sa samom sobom duša misli, budna je.
Van svesti, van rasprave ona ne misli, misao joj se ne objavljuje. Dok raspravlja sa samom sobom ona stvara nove duhovne sadržaje, obogaćuje se sopstvenim ozbiljnim tvorevinama, obogaćuje se veštinom i znanjem. Van svesti ona preživa ono što je ranije progutala, a ne stvara i ne obogaćuje se.

Svest je, dakle, tvornica duše.

Tek kad tako shvatiš svest, neće ti zvučati prazno ako se kaže da duša samu sebe stvara u raspravi sa sopstvenim duhovnim sadržajima oduhovljujući najpre imenovanjem sopstveno opažanje, iz čega izrastaju svi njeni duhovni sadržaji, to jest da je ona sama sebi rodilište, jer je sebe svesna, jer je u neprestanom oplođavajućem sukobu sa samom sobom.

Dok se taj sukob zadržava u unutrašnjem duhovnom, pojedinačnom mom i tvom svetu, nazivamo ga mojom ili tvojom svešću, to jest unutrašnjom duhovnom raspravom. A kada se ta rasprava otelotvori, kada se u mom ili tvom sukobu s bližnjima pretoči u spoljni, telesni svet, nazivam ga društvom. U svom najužem, najsvojstvenijem značenju društvo je otelotvorena, u telesni svet pretočena rasprava. Zbog toga ćeš sebi sopstvenu svest najpribližnije slikovito da predočiš ako pažljivo posmatraš ono što se svakodnevno dešava u međusobnom sukobu svesnih ljudi, svejedno da li u sudnici ili učionici, na radnom ili bilo kom drugom javnom mestu, na pozornici ili u čitaonici, na primer. Ono što se tu dešava istovetno je s onim što se dešava u pojedinačnoj svesti. Šta više, u otelotvorenoj raspravi, u društvenom sukobu oblikuješ sopstvenu dušu, ali i obratno: dok dovoljno ne razviješ sopstvenu svest, dok unutra ne raspraviš sa sobom, ne možeš ni napolju zrelo da raspravljaš s bližnjima. Nezrelo opštenje s njima svodi ti se na raspru, na borbu, na postizanje gole koristi ili štete. U raspri se odričeš sopstvene svesti, poričeš je. Zarobljavaju te tekuće životne potrebe, trenutni životni zadatak, podležeš sebičnim strastima, padaš nazad u životinju, u golo živo telo. Zbog toga ti kažem da društvo nastaje otelotvorenjem svesti, a duša oduhovljenjem društva. Društvenu zrelost postižeš razvijenom dušom, ali i obratno: duša ti je dovoljno razvijena tek kad dosegneš društvenu zrelost. Razvijena duša i društvena zrelost se jedno u drugom ogledaju. Oboje se objavljuju razvijenom svešću, zrelom raspravom.
Duševna delatnost je dvojaka: ili je svesna ili nesvesna, zavisno od toga da li joj je nešto spolja suprotstavljeno ili ne.
Da ti je delatnost svesna, da si u svesti, da ti je duša u tekućoj raspravi sa samom sobom, uviđaš na dva načina: neposredno ili i posredno.
Sopstvenu svest neposredno uviđaš prostim doživljavanjem onoga: "ja mislim". Dokle god si u svesti, dotle naporedo teče taj neposredni, unutrašnji uvid da misliš. Neposredna objava sopstvene misli sasvim ti je prazna, bez ikakvog sadržaja. Njom ti misao objavljuje samo svoje neposredno prisustvo i ništa više. Najavljuje da je tu, kad je tu. Pa ipak, ona je sasvim dovoljna da razlikuješ sopstveno svesno posmatranje i delanje od nesvesnih (i telesnih i duhovnih) delatnosti. Dok svesno posmatraš i delaš ujedno neposredno uviđaš i da misliš o onome što činiš. Kad to činiš van svesti, taj ti uvid nedostaje. U nesvesnim duševnim, delatnostima misao ti se neposredno ne objavljuje.
Posredni uvid u sopstvenu svest stičeš posmatranjem objavljene delatnosti onog drugog svesnog bića koje je tebi ti, posmatranjem mene, bližnjega. U njegovoj svesti povratno nalaziš svoju. Za duševnu delatnost drugoga reći ćeš da je svesna ako je (a) samousmeravajuća, (b) samoobjedinjujuća, (c) samoproveravajuća i (d) samousklađujuća. Kada naučiš da prepoznaješ navedena četiri svojstva u svesnoj duhovnoj delatnosti drugoga, lako će ti biti da ih prepoznaješ i u svojoj. Dakle, da posmatraš i deluješ svesno utvrdićeš posredno onda, kada uvidiš da sopstvenu duhovnu delatnost iznutra, sobom, slobodno nezavisno od okolnosti (a) usmeravaš, (b) objedinjuješ, (c) proveravaš i (d) usklađuješ. Iskonsko je svojstvo svesti da u njoj svaka duhovna delatnost stiče navedena četiri svojstva još pre nego što se njom uobliči bilo kakav duhovni sadržaj. Tek u svesnoj obradi, u usmeravajućoj, objedinjujućoj, proveravajućoj i usklađujućoj unutrašnjoj duhovnoj raspravi pojedinačni duhovni sadržaji stiču svoj konačni oblik, to jest jednovremeno bivaju i usmereni i objedinjeni i provereni i usklađeni. Bez tih svojstava niti je duhovna delatnost svesna, niti je predmet njene obrade jasno uobličen.

Pogledajmo najpre šta se podrazumeva, na šta se misli kada se kaže da svesna duhovna delatnost ima navedena četiri svojstva, a potom ovlaš pretresimo kako se ona objavljuju u posmatranju, a kako u delanju.

(a) Samo u svesti duša je ono što usmerava, a istovremeno je i ono što sopstvenim usmeravajućim delovanjem biva usmereno. Samousmerenost duše je iskonski ishod svesti.
Svaka je delatnost, pa i duhovna, istovremeno usrnerena na svoj predmet. Da bi se neusmereno stremljenje usmerilo, njegovom neodređenom "od" mora da se suprotstavi određeno "ka", određen predmet, pema kom će da se usmeri. Bez suprotstavljenog pedmeta nema usmerenosti i tom pogledu su telesne i duhovne delatnosti jednake. Razlika je u tome što dejstvujuće telo u telesnom svetu van sebe zatiče gotova tela na koja će da dejstvuje, zatiče gotov predmet na koji se njegovo razorno dejstvo u sukobu prinudno usmerava, a svesna duša prethodno od same sebe stvara svoj predmet na koji će u tekućoj raspravi slobodno stvaralački da deluje. Na taj način se ona sama iz sebe usmerava na sebe, ne izlazeći izvan sebe.
Od sveg duhovnog, novorođenče raspolaže samo praznom misli, samo golim, neusmerenim stremljenjem. Sve što će mu kasnije biti duhovno, svu svoju dušu i sav svoj duhovni svet ono treba tek sobom da stvori. Ni opažanje mu nije uređeno, pa mu se promene u spoljnom telesnom svetu i promene sopstvenog tela najavljuju kao bezoblična kiša. Zbog toga ono nema nikakav uobličeni, sebi suprotstavljeni predmet. Njegov je svet bezobličan. Njegovoj se misli ništa uobličeno ne suprotstavlja, jer misao doseže telesni svet samo preko (telesnog) opažanja, a ovo je novorođenčetu neuređeno. Misao će tek u sukobu s bezobličnom kišom najava telesnih promena postepeno da uobličava s jedne strane sopstveno (telesno) opažanje i sopstveno (oduhovljeno) posmatranje, a s druge strane da stvara sopostveni, sebi suprotstavljeni uobličeni i telesni i duhovni predmet. Bez tog predmeta njegova je misao neusmerena, a duhovna delatnost prazna, bez sadržaja.
Dakle, da bi ti duhovna delatnost bila usmerena, treba prvo da uobličiš bezobličnu najavu bližnjega u svoje zapamćeno i prepoznatljivo ti, preko koga ćeš povratno uporedo da uobličavaš i sopstveno ja u zapamćen i i prepoznatljivi tebi suprotstavljeni predmet. Osim toga, uporedo ćeš da uobličavaš sopstveno duhovno vreme i prostor u predmet koji takođe sebi suprotstavljaš. Kada ono što ti se dešava s bližnjim, uobličiš u svoje opredmećeno ti, a ono što se u tebi dešava u svoje opredmećeno ja, pa kada još svemu tome odrediš opredmećeno (vremensko) razdoblje i opredmećeno (prostorno) mesto, pošto sve to sobom stvoriš, stvoreni su ti duhovni međaši, prema kojima će tvoja duhovna delatnost nadalje da se usmerava slobodno, po sopstvenom, izboru, ako je svesna. Takvu usmerenost duhovne delatnosti nazivaćeš (svesnom) pažnjom, ako ona sledi voljom nabijenu odluku.
U dovoljno razvijenoj, u svesno delujućoj duši misao smera od ovog sada, pa zatičući ono onda u prošlosti i naslućujući ono onda u budućnosti biva njima usmerena u vremenu. Isto tako smerajući od ovog ovde susreće ono tamo, pa biva usmerena i u prostoru. Polazeći od ovog sada i ovde duša svojim još neusmerenim stremljenjem, svojom golom misli susreće zatečeno, već uobličeno onda i tamo, koje je prethodno sama oblikovala i razdelila na sopstveno unutrašnje onda i tamo i tuđe, spoljašnje, okolnom svetu pripadajuće onda i tamo. Na taj način, osim što se usmerava u opredmećenom vremenu i prostoru, ona se istovremeno usmerava ka sebi unutra i od sebe napolje.
Za svesnu ljudsku delatnost kažemo da je usmerena (1) u vremenu, (2) u prostoru, (3) ka sebi unutra i (4) od sebe napolje.

(b) Samo u svesti duša je ono što objedinjava, a istovremeno je i ono što sopstvenim objedinjujućim delovanjem biva objedinjeno. Samoobjedinjenost duše je iskonski ishod svesti.
Osnov svakog potvrđivanja i poricanja je u suprotstavljenosti predmeta tekućoj misli. Potvrđujemo ono što nam se objavljuje, ono na šta misao naleće, što joj se suprotstavlja i obratno: ništa je ono što je pušta da stremi u prazno, što u razgovoru poričemo. Suprotstavljeno nam jeste, potvrđujemo ga onim potvrdnim da, a nesuprotstavljeno nam nije, poričemo ga onim odrečnim ne.
Iskonski objedinjujuća duhovna delatnost će ono što joj se jednovremeno suprotstavlja, da objedini u posebno uokvirenu celinu koju nazivam pojavom. Pojava je uokvireni deo onoga što se duši u sadašnjosti suprotstavlja, deo njenog ukupnog predmeta. Jednovremenim uokvirenjem i objedinjenjem stvaraju se razlike među pojavama, koje samim tim što su uokvirene i objedinjene postaju po svom sadržaju različite od svega ostalog. Skup različitih pojava nazivam objavljenim svetom.
Uokvirujući pojavu, duša jednovremeno povratno uokviruje i sebe. Postavljanjem okvira sopstvenoj delatnosti ona svoju ukupnu delatnost deli na pojedinačne, međusobno različite delatnosti, pa na taj način s jedne strane suprotstavljajući sebe samu sebi samoj čini od sebe svoj predmet, a s druge strane sve što joj je suprotstavljeno, svoj ukupni svet deli na unutrašnji i spoljašnji, na sopstveni i tuđi.
Bez uokvirenja nema ni objedinjenja, bez razdeljenih, uokvirenih delova nema ni objedinjene celine. Svesnom delatnošću duša uokviruje i objedinjava predmet, a jednovremeno povratno i sebe, stvarajući time jasnu razliku između sebe i predmeta, između opredmećenog ja i sveta.
Za svesnu ljudsku delatnost kažemo da svoj predmet i sebe istovremeno povratno objedinjuje u podrobno uokvirene i po sadržaju jasno razlikovane celine.

(c) Samo u svesti duša je ono što proverava, a istovremeno je i ono što tim proveravajućim delovanjem biva provereno. Iskonski ishod svesti je samoproverenost duše, njena istina o sebi samoj.
U telesnom svetu, u svetu nepovratnog razaranja i prinude nema ni istine, ni neistine, nema pitanja, nema šta da se proverava. Dejstvovanje mrtvog bića svodi se na otpor, a taj je otpor dovoljan ili nedovoljan da ono dalje traje. Nije ni istinit, ni neistinit. Takođe se dejstvovanje živog bića svodi na obavezno ispunjenje životnog zadatka, pa je shodno tome uspešno ili neuspešno. Ni ono nije ni istinito, ni neistinito. Kamen sebi ne postavlja pitanje da li je njegov otpor dovoljan ili nije. Ako je dovoljan, on će i bez tog pitanja da traje, ako nije, biće prosto razoren. Ni životinja sebi ne postavlja pitanje da li uspešno izvršava svoj životni zadatak. Ako je uspešna, ona će da opstaje, razvija se i plodi, ako nije, biće prosto usmrćena.
Ako pitanja nema u telesnom svetu, onda radi njegovog postavljanja mora da se zakorači u onaj drugi, vantelesni, u duhovni svet, svet slobode, pitanja i proveravanja. Unutar pojedinca taj svet je njegova pojedinačna duša, van njega to je zajednička baština svesnih ljudi.
Kao što je opažanje divno čudo telesnog sveta, tako je i postavljanje pitanja divno čudo duhovnog. Pitanje možeš da postaviš samo o svojoj duši, ni o čemu drugom, a možeš da ga uputiš opet jedino sebi, nikome drugom. Razmisli o čemu drugom možeš da se pitaš, osim o onome što već jesi ti - i koga drugog o tome možeš da pitaš, osim sebe.
Životinji je zadato da živi. Čoveku je osim toga zadato još i da se pita, da dosegne istinu. U okviru tog ljudskog zadatka svest, to jest rasprava duše sa samom sobom je iskonski samoproveravajuća.
Duša sebe proverava tako što najpre sebe nalazi izvan sebe u onome što je s njom isto, pa se tako poistovećena u sebi samoj potom poistovećuje i sa spoljnim svetom. Najpre sebe nalazim u tebi, to jest, tebe u sebi (što takođe činiš i ti), pa nalazeći se jedno u drugom postajemo svako za sebe svoje zasebno ja koje će nadalje svoj priručni (opaženi) telesni svet da poistovećuje sa sobom, da ga pretače u sopstvenu stvarnost. Duša je samu sebe proverila ako je uspela da u sopstvenoj stvarnosti sebe poistoveti sa priručnim svetom. Istina je onoliko dosegnuta, koliko se tog poistovećenja postiglo. A onako, kako se s tobom poistovećujem primenjujući jezička pravila koja sam takođe od tebe naučio, tako se isto po istim tim pravilima poistovećujem sa suprotstavljenim svetom, pretačući ga u sopstvenu stvarnost koju ću dokle god sam svestan uvek iznova da proveravam, jer je postavljanje pitanja iskonsko svojstvo svesti, suština svake rasprave. U suštini predmet bilo koje rasprave, pa i svesti, nije nekakvo golo nešto, već istina tog nečeg. Konačni predmet svesti je dosegnuta istina, a postavljanje pitanja je usmereni put do nje, ništa drugo.
Za svesnu ljudsku delatnost kažemo da doseže istinu držeći sebe i svoj predmet neprestano pod znakom pitanja i poistovećujući sebe s predmetom po usvojenim pravilima proveravanja.
I najzad:

(d) Samo u svesti duša je ono što usklađuje, a istovremeno i ono što tim usklađujućim delovanjem biva usklađeno. Iskonski ishod svesti je samousklađenost duše, njen njome stvoreni sklad.
U duhovnom svetu sklad je ono što je ravnoteža u telesnom. Onako kako uobličeni telesni svet nastaje uravnoteženjem sile, tako i uobličeni duhovni svet nastaje usklađivanjem misli. Takođe, onako kako je telesna delatnost čoveka uređena zakonima mrtve prirode i postavljenim životnim zadatkom, zajedno otelotvorenim u njegovom telesnom ustrojstvu, tako je i njegova duhoovna delatnost usklađena iskonskim načelima istine i slobode, oduhovljenim u usvojenim pravilima duhovne, pre svega jezičke delatnosti. Ravnoteža je skladu slika u ogledalu. Oni se jedno drugim objavljuju: ravnoteža skladom, a sklad ravnotežom. I nas dvoje smo na istoj muci: kada hoćemo drugom da opišemo duševni sklad, opisujemo ga slikama telesne ravnoteže, a kada hoćemo zajedno da shvatimo suštinu ravnoteže, sebi predočavamo značenje duhovnog sklada. Uskladiti nama znači isto što i duhovno uravnotežiti, a uravnotežiti isto što i telesno uskladiti. Telesna sklonost ka ravnoteži se u duhovnom svetu pretače u duhovnu težnju ka skladu. Na to stalno pretakanje telesnog u duhovno i duhovnog u telesno, na njihovo uzajamno objavljivanje i predočavanje jednog drugim, moraš da se navikneš u ovom našem razgovoru, jer nema drugog načina da se sporazumemo o duši, jer je svako znanje, uostalom, samo oslikavanje duhovnog telesnim i obratno: označavanje telesnog duhovnim. Ali, i pored toga, razlike između telesnog i duhovnog treba jasno uočiti i brižljivo pamtiti.
Usklađujućom duhovnom delatnošću oblikuju se odnosi među pojedinačnim duhovnim sadržajima. Na primer, trenutni opažaj biva povezan s ranije stečenim znanjem o opaženom biću, s trenutnim sopstvenim potrebama, željama, namerama i zadacima, s trenutnim prirodnim i društvenim okolnostima, sažetim u tekućoj predstavi o svima njima - i tako dalje. Tim se povezivanjem duhovni sadržaji jedan drugom suprotstavljaju, bivaju uvučeni u međusobni sukob, u raspravu, unutar koje će biti usklađeni u novu celinu bez međusobnog razaranja. U tom međusobnom usklađivanju oni će jednovremeno biti usmeravajućom svesnom delatnošću usmereni (to jest, odrediće im se pojedinačno razdoblje i mesto pojavljivanja), objedinjavajućom svesnom delatnošću biće objedinjeni (to jest, uokvireni u razlikovanu pojedinačnu celinu), najzad, proveravajućom svesnom delatnošću poistovećeni sa stvarnošću (to jest, biće im proverena razumljivost, tačnost, valjanost i pouzdanost). Sve to mora u istoj raspravi da bude jednovremeno obavljeno, da bi tekući duhovni sadržaji bili međusobno usklađeni. Usklađivanjem tekućih duhovnih sadržaja svesna duhovna delatnost istovremeno međusobno usklađuje i sopstvene pojedinačne vidove, to jest, usklađuje samu sebe sa sobom.
Za duhovnu delatnost čoveka, dakle, reći ćemo da je svesna samo onda kada je njegova ukupna (i telesna i duhovna) delatnost u skladu s obaveznim zakonima mrtve prirode, s postavljenim životnim zadatkom i s usvojenim načelima istine i slobode.

Otpor razaranju je vrhovno načelo mrtvog bića. Otpor razaranju i ispunjenje životnog zadatka su vrhovna načela živog bića,
a čoveku je, uz ova dva, vrhovno načelo: dosezanje istine i slobode!
Vrhovno načelo je mrtvom i živom biću darivano već samim njihovim prisustvom u svetu, a čovek svoje načelo istine i slobode mora sam da postavi, da ga usvoji i potom dosegne svesnom duhovnom delatnošću.

Usmeravanje, objedinjavanje, proveravanje i usklađivanje su međusobno isprepletana objavljena svojstva jedne jedine duhovne delatnosti koja može da bude pretežno usmeravajuća, objedinjujuća, proveravajuća ili usklađujuća, ali se nikada ne svodi samo na jedan od bilo kojih pomenutih pojedinačnih vidova. U svesnoj se duhovnoj delatnosti stapanjem usmeravanja, objedinjavanja, proveravanja i usklađivanja ostvaruje samonadzor kroz čitavo njeno obavljanje. Baš se to samonadziranje ima najčešće u vidu kada se kaže da je neka duhovna delatnost svesna. Samonadzor postižeš kada u toku obavljanja duhovne delatnosti uporedo sebe vidiš kao njenog tvorca, nju vidiš kao svoje delovanje, a njeno obavljanje brižljivo podešavaš ka ishodu koji biraš bez prinude, bar utoliko što od njega možeš u svakom trenutku da odustaneš. Stalnim samonadzorom čovek sebi omogućava da stvara svrsishodno, istinito i slobodno, a kada to zbilja i postiže, kažemo da je svestan. U svesti si izvođač, nadzornik i vlasnik – dakle, potpuni tvorac onoga što stvaraš, a stvaraš samo sebe, svoju dušu, ništa drugo.
Promene u spoljnom telesnom svetu, koje pri tom nastaju delovanjem, samo su slika u ogledalu onoga što se dešava u duši. Na primer, svesno izvršenje ubistva je tačku po tačku slika u ogledalu pretvaranja sebe u ubicu. Ubistvo se dešava napolju, ubica unutra, a istovetni su, jer je svako delo samo slika duše u ogledalu, ništa drugo. Međusobnim pretakanjem telesno se duhovnim označava, a duhovno telesnim preslikava. Oni se jedno drugim objavljuju. Bez tog međusobnog pretakanja ne bi bilo nikakve objave, ne bi bilo ni slike ni značenja, ništa nam ne bi bilo uobličeno, ostao bi nam neobjavljen i telesni i duhovni svet.
U dovoljno jasnoj svesti, u brižljivo nadziranoj raspravi, plodovi delatnosti dovoljno brižljive duše bivaju uobličeni u jasne zamisli (ako ostaju unutar duhovnog sveta) ili u svrhovita, značenjem snabdevena dela (ako se ostvaruju u telesnom svetu). Da je neki plod duhovne delatnosti zamisao ili delo, reći ćemo samo onda kada utvrdimo da je usmeren, objedinjen, proveren i usklađen, to jest da je jasno uobličen u svrhovitu, značenjem snabdevenu celinu. U svakoj svojoj zamisli sebe sebi objavljuješ, a u svakom svom delu sebe objavljuješ jednovremeno i sebi i drugima. Zamisli i dela su objave svesne duše. Kada je svesna, duša se kroz njih osavremenjuje.

U sasvim uprošćenom zaključku, biti svestan znači:
- sobom sebe sebi i od sebe (ka priručnom, vremenski i prostorno uređenom svetu) usmeravati po slobodnom izboru;
- sobom sebe i priručni svet objedinjavati u jedinstvenu, razlikovanu i prisvojenu stvarnost;
- sobom sebe i stvarnost proveravati po usvojenim jezičkim pravilima; i najzad
- sobom sebe i stvarnost neprestano brižljivo usklađivati po obaveznim zakonima mrtve prirode, shodno postavljenom životnom zadatku i s usvojenim načelima istine i slobode.
Plod takve brižljivo nadzirane svesne duhovne delatnosti biće (zavisno od njegovog objavljivanja u duhovnom ili i u telesnom svetu) ili usmerena, objedinjena, proverena i usklađena zamisao ili i delo istih svojstava.
Zapamti ova četiri obeležja svesti! Po njima ćemo kasnije, u lekarskom pregledu duševnog stanja da prepoznajemo postupa li pregledani tu pred nama svesno, ili ne.

U svakodnevnici se svesna delatnost objavljuje ili kao posmatranje ili kao delanje, zavisno od toga da li će promene njom da budu ostvarene pretežno u duši ili pretežno u njoj suprotstavljenom svetu. Posmatranje obogaćuje dušu novim uvidom, a delanje obogaćuje svet novim delom. Uvidom se svet pretače u dušu, delom se duša pretače u svet. Tim se pretakanjem duša i svet poistovećuju u zajedničkoj, jedinstvenoj, svesnom delatnošću stvorenoj stvarnosti. Stvarnost je skup pojedinačnih uvida i dela, a baština je ono od stvarnosti što je među pojedincima pozajmljivo, što im kroz pozajmicu postaje zajedničko.
Posmatranje je raspravom obogaćeno opažanje, a uvid je raspravljeni opažaj. Opažaj je samo koristan ili nekoristan za uspešno obavljanje savremenog životnog zadatka, a uvid je osim toga još i razumljiv, tačan, proveren i usklađen. Opažaj je nepozajmljiv, a uvid može da se pozajmi kroz saopštenje. Živo biće, koje samo opaža, ne opaža da opaža, a svestan pojedinac ostvaruje uvid u sopstveni uvid. Uvid je, dakle, osvešćeni, brižljivo nadzirani, značenjem obogaćeni opažaj.
Opažanje je borba živog bića u telesnom svetu. Posmatranje je, osim toga, još i rasprava svesnog bića u duhovnom svetu. Opažanje je nezaustavljivo, jednosmerno i prinudno, a posmatranje je još i slobodno. Sloboda posmatranja se objavljuje u proizvoljnom zaustavljanju njegovog toka i proizvoljnom obrtanju njegovog smera. Proizvoljnim zaustavljanjem toka i obrtanjem smera posmatranja nastaju tri posebna, međuzavisna, ali međusobno jasno razlikovana (usmerena, objedinjena, proverena i usklađena) uvida u: (1) posmatrača, (2) predmet posmatranja i (3) tok posmatranja.
(1) Sebe kao posmatrača vidiš izmeštanjem stanovišta, posmatranjem sebe spolja, viđenjem sebe izvan sebe. U svesti posmatraš i sebe i drugoga sa njegovog, tebi tuđeg, spoljnog stanovišta. Usvajaš njegovo stanovište o njemu samom i njegovo stanovište o tebi. Istovremeno i njega i sebe posmatraš i sa svog (unutrašnjeg) stanovišta. Svesni smo kad i sebe i drugoga vidimo i njegovim i svojim (duhovnim) očima. Nije svestan onaj ko u posmatranju ne može sebe da izmesti iz sebe.
Spoljna stajna tačka posmatranja neprestano menja svoj položaj prema onoj osnovnoj, unutrašnjoj, a misao neprestano šeta između njih dve, čas je u jednoj, čas u drugoj. Osnov posmatračke svesti je šetanje misli između suprotstavljenih stanovišta. Promena stanovišta je uslov da posmatranje bude svesno. U toj šetnji misli duša ti se u celosti osvešćuje, postaje ti jasna, u njoj sebe sebi objavljuješ, postaješ sebi svoj vidik neprestano menjajući vidikovac.
Takvim posmatranjem, pre svega, uviđaš da je tvoje telo tvojoj duši svojstvo, a ne oruđe, i obratno: da je tvoja duša tvom telu takođe svojstvo, a ne njegov deo. Uviđaš da jesi telo, a ne da imaš svoje telo, da jesi duša, a ne da imaš dušu. Uviđaš da dušom usvajaš telo, a telom dušu, da u telesnom svetu dejstvuješ oduhovljenim telom, objedinjenim s dušom, a u duhovnom stvaraš otelotvorenom dušom, objedinjenom s telom. To ćeš da postigneš tek pošto svoje telo osmotriš i označiš iz svoje duše, a dušu opaziš i oslikaš telom, pa potom to što vidiš objediniš u jedinstveni uvid u sebe. Tako postaješ svestan posmatrač.
(2) Kad je posmatranje usmereno na ono što ti se suprotstavlja, ishod mu je uvid u izdvojeni, uokvireni, objedinjeni, ili ujedno rečeno - razlikovani predmet. Svet ti ostaje bezobličan ako posmatranje ne usmeriš napolje, na njega.
Usmeravanjem posmatranja napolje ukupni bezoblično suprotstavljeni svet postepeno uobličavaš u tri jasno razlikovana carstva, u koja razvrstavaš posmatrane pojedinačne predmete: (l) u prirodu (to jest priručni telesni svet), (2) u baštinu (to jest dostupni duhovni svet) i (3) u svojinu (to jest osmotreni sopstveni telesni i duhovni sastav).
Čovekovu stvarnost čini ono od prirode, baštine i svojine, ono od ukupnog, njemu suprotstavljenog sveta što on posmatranjem uspeva jasno da razlikuje, što je u njemu uspeo da postvari. Ono što on u svetu jasno ne razlikuje, izmiče njegovoj stvarnosti, to jest može da mu bude prisutno, ali mu je nestvarno, objavljuje mu se, ali ostaje neuobličeno, nepoznato, nepostvareno, (neobrađena) pojava je, a nije posmatranjem obrađena stvar!
Posmatranjem izdvojeni skup promena bilo u svetu, bilo u sastavu samog posmatrača, biće uobličen u predmet posmatranja:
- (a) ako su mu određeni trenutak u vremenu i mesto u prostoru, to jest ako je samousmeravajućom (svesnom) duhovnom delatnošću istovremeno jasno usmeren i u svetu i u posmatračevom telesnom i duhovnom sastavu;
- (b) ako je jasno uokvireno sve ono što on jeste, što nam je o njemu objavljeno, što ga razlikuje od svega ostalog, to jest ako je samoobjedinjujućom (svesnom) duhovnom delatnošću jasno objedinjen;
- (c) ako je imenovan, izmeren i prosuđen, to jest ako je samoproveravajućom (svesnom) duhovnom delatnošću proveren po usvojenim pravilima jezičke delatnosti; i najzad
- (d) ako je oblikovan po zakonima mrtve prirode, shodno postavljenom tekućem životnom zadatku i u skladu s usvojenim načelima istine i slobode, to jest ako je (svesnom) samouskladujućom duhovnom delatnošću jasno usklađen.
Dakle, da bi neki skup promena u spoljnom svetu ili u sastavu posmatrača, bio uobličen u jasan predmet posmatranja, neophodno je da bude posmatranjem usmeren, objedinjen, proveren i usklađen. Šetajući od svog polaznog stanovišta do onoga što joj se suprotstavlja, i obratno, u svesti objavljena (posmatrajuća) misao usmerava, objedinjuje, proverava i usklađuje i predmet posmatranja i samo posmatranje, pretačući ujedno zatečenu prirodu, baštinu i svojinu u sobom stvorenu stvarnost.
Posmatranje ne iseca posmatrano biće iz njegove sredine. Ono samo uokviruje njegovu trenutnu pojavu da bi nju (pa preko nje i posmatrano biće) razlikovalo od onoga što ona nije. Okvir je granica posmatranja, nije granica posmatrane pojave, još manje posmatranog bića. Unutar posmatranjem postavljenog okvira je ono što posmatrano biće nama trenutno jeste, što nam ono trenutno o sebi objavljuje, što o njemu potvrđujemo. Van okvira je sve ono što ono nama trenutno nije, što o njemu poričemo.
Nama jeste, dešava nam se, to jest biva nam objavljeno samo ono što nam se suprotstavlja, s čim smo u sukobu, a ako smo ga posmatranjem usmerili, objedinili, proverili i uskladili, ono nam time postaje uobličen predmet koji razvrstavamo u posmatranjem uobličeni svet, u postvarenu prirodu, baštinu i svojinu.
(3) Sve što se objavljuje može da bude posmatramo, može da bude predmet posmatranja, a posmatranje je takođe objavljeni unutarduhovni sukob, pa i ono samo može da bude povratno posmatrano kao sebi suprotstavljeni predmet.
Ako zaustaviš posmatranje posmatranja, stičeš uvid u njegov takozvani "poprečni presek", uvid u sve što ti se u trenutku zaustavljanja uporedo objavljuje. Razdvojeno ti se uporedo objavljuju posmatrani posmatrač i posmatrani predmet posmatranja.
Ako pustiš da ti posmatranje posmatranja teče, stičeš uvid u njegov "uzdužni presek", u njegov tok, unutar koga se sukobljeni posmatrač i posmatrano poistovećuju, usklađujući se međusobno. U tekućem posmatranju, u njegovom "uzdužnom preseku" se posmatrač i posmatrano kroz niz uzajamnih promena stapaju u skladan spoj, u jedinstveno uvid-delo.
Spajanje posmatrača s posmatranim predmetom, spoj njegovog raspoloživog znanja, veštine i mašte s posmatranom pojavom, omogućen je upamćivanjem i osavremenjivanjem upamćenoga. U tom se spoju pojava, koja nam isključivo jeste u sadašnjosti, postvarivanjem poistovećuje sa već poznatom, njoj odgovarajućom zapamćenom stvari, koja osim što jeste još i postoji u svim vremenima. Pojave su nam prisutne, one nam neposredno jesu, a stvari su nam poznate, one nam posredno kroz naše pamćenje još i postoje. U tekućem posmatranju, u njegovom "uzdužnom preseku" posmatrana pojava postaje postojana kroz pamćenje posmatrača, a pamćenje posmatrača biva osavremenjeno u posmatranoj pojavi. Bez pamćenja nema postojanja. Postoji samo ono što je zapamćeno.
Svet se sastoji od pojedinačnih (nama suprotstavljenih) bića, telesni (priroda) od telesnih, a duhovni (baština) od duhovnih. Priručni deo prirode je onaj koji ti se sada neposredno objavljuje u tekućem sudaru i borbi, a osavremenjeni deo baštine je onaj koji ti se posredno, preko sećanja, objavljuje u tekućoj raspravi. Spajanjem priručne prirode i osavremenjene baštine, spajanjem prisutne pojave i poznate stvari, - njihovim proveravanim poistovećenjem stvaraš svoju stvarnost, pretačeš carstvo prirode u carstvo svojine. Uvidom u priručnu prirodu ona biva prisvojena, postaje deo tvog znanja, deo tvoje celine, deo tebe. Tako se u tekućem posmatranju (u njegovom "uzdužnom preseku") ti i tvoj predmet posmatranja poistovećujete u jedinstveno uvid-delo, to jest jedno drugom postajete slika u ogledalu. Predmet tebe osavremenjuje, a ti ga činiš postojanim pamteći ga. Na taj način stvarnost ti je ono od tebi suprotstavljenog sveta, ono od predmeta posmatranja što pamtiš, a pamtiš samo tobom stvorenu stvar, koja je ili zamisao (ako ostaje u duhovnom svetu) ili je delo (ako je pretočeno nazad u telesni svet).
Bez uvida u tok sopstvenog posmatranja ne možeš znati da svet postoji. Promena ukida postojanje, a postojanje ukida promenu. Spoj postojanja s promenom (to jest postojanost promene), moguć je samo u pamćenju. Trajanje mrtvog i ponavljanje živog bića samo su slika u ogledalu postojanosti posmatranja. Svako je bića promenljivo, a promena može da traje i da se ponavlja (to jest, da postoji) samo u posmatranju koje duhovno pamti, koje je i na sebe usmereno, koje jeste svesno, jer je ono osim jednosmernog i jednovremenog sudara i borbe s posmatranim još i dvosmerna, viševremena rasprava o posmatranom, o posmatraču i o posmatranju. U (svesnom) posmatranju onaj koji posmatra, istovremeno biva sam sobom posmatran, jer u svakoj (svesnoj) raspravi onaj koji raspravlja, biva poistovećen s onim o čemu raspravlja.

Posmatranjem menjaš sebe, poistovećuješ se s posmatranim predmetom, oblikuješ sebe "na sliku i priliku" suprotstavljenog sveta.
Delanjem menjaš priručni svet, poistovećuješ ga sa sobom, oblikuješ ga "na sliku i priliku" tebe.
Povratnim uzajamnim poistovećenjem sebe sa svetom i sveta sa sobom, ako je uspešno, dosežeš istinu.
Očigledno je da su posmatranje i delanje jedinstvena rasprava, koja se uvek obavlja ucelo u oba smera: i prema onome što je unutra i prema onome što je napolju. Ona nikada nije samo posmatranje, niti samo delanje, uvek je i jedno i drugo. Takvi su joj i ishodi: svaki tvoj uvid u svet istovremeno je i na tebi ostvareno delo, svako u svetu tobom izvršeno delo istovremeno ti je i uvid u tebe. Oba su ishod jedinstvene rasprave, oba su jedinstveno uvid-delo, jer stvaraš samo ono što znaš, a povratno znaš samo ono što stvaraš.
Telesni i duhovni svet se uzajamno objavljuju samo u njihovom povratnom pretakanju. Svaka je objava prelaženje telesnog u duhovno i obratno. Prelaženjem u duhovni svet telesna promena oslikava duhovnu. Prelaženjem u telesni svet duhovna promena označava telesnu. Duhovna promena se objavljuje telesnim oslikavanjem, a telesna duhovnim označavanjem. Obe su "na sliku i priliku" jedna drugoj. Bez prelaženja jednog sveta u drugi nema objavljivanja, nema uvida, nema dela.
To se prelaženje obavlja govorom. Govor je most između telesnog i duhovnog sveta, pokretna traka, kojim se oni jedan u drugi povratno prevoze. Bez oblikovanja govorom nema ni uvida, ni dela, misao ostaje nevidljivi bljesak, nečujni prasak, prazno, bezsadržajno, neobjavljeno strernljenje ni u šta.
Delo ostvaruješ bilo u priručnoj prirodi, bilo u dostupnoj baštini, bilo na sopstvenoj svojini. U bilo kojoj od te tri sredine ono mora da bude otelotvoreno da bi se ostvarilo. Telesnim dejstvovanjem ostvaruješ sva svoja dela: u telesnom svetu, u prirodi i na sopstvenom telu neposrednim dejstvovanjem sopstvenog tela, a u baštini i sopstvenoj duši posredno otelotvorenim govorom, opšteći glasovnim ili drugim telesnim znacima s drugim svesnim bićima, s bližnjima.
Delo se razlikuje od sličnih tvorevina mašte i po tome što se svet odupire izvršenju dela. U pribavljanje bilo kog uvida i u izvršenje dela mora da se uloži napor, koji se u tekućoj samoposmatrajućoj svesnoj delatnosti dvostruko uviđa: kao otpor sredine i kao sopstveni napor. Bez tog pratećeg dvostrukog uvida nema dela. Nasuprot tome, tvorevinama mašte se ništa ne odupire. Mašta se ne napreže da savlada otpor, pa izostaje i onaj prateći uvid u naprezanje. Njoj ništa nije na putu, njom se sve može bez ikakavog napora.
Delanjem ostvarene promene u ukupnom svetu uporedo još i vrednujemo ljubavlju. Uporednim obaveštavanjem o trenutnom stanju sopstvenog (telesnog i duhovnog) sastava ljubav vrednuje trenutno objavljivanje suprotstavljenog sveta. Vrednovanjem, ljubav ujedno poziva na izvršenje. U životinja telesno trpljenje je ujedno i naredbodavac izvršenja. U ljudi ljubav je naručilac delanja. Ispunjenje neke želje, izvršenje onoga što ljubav svesnom čoveku naručuje, uslediće tek posle rasprave u kojoj je ljubav samo ravnopravan učesnik-naručilac, a nikako naredbodavac. Svest čoveku ostavlja slobodu da čini ili ne čini ono što voli. Njegovo dejstvovanje nije naređeno (nagonskom) potrebom, već je naručeno (ljubavnom) željom, a želja je oduhovljena, osvešćena potreba, pa osvešćenjem prestaje da bude naredbodavac, iako ostaje naručilac.
Nagon čini dejstvovanje živog bića svrhovitim. Svrha pojedinačnog življenja je u obaveznom izvršenju životnog zadatka. Svrha živog bića je da opstane, razvija se i plodi, a nagon neopozivo usmerava njegovo ukupno dejstvovanje ka toj svrsi. Čovek ima istu svrhu onoliko koliko je i on živo biće, ali, za razliku od drugih bića, njegova je svrha proširena još i zadatkom da stvara istinitu stvarnost, a na taj zadatak on može slobodno da pristane, ili ne. Ostavljena mu je čak i sloboda da ne pristane ni na sopstveno življenje, ali tek onda, kada mu se duša razvije u svesnog vladara sobom.
Kada je svrha uobličena (svesnom) raspravom i kada se njeno ostvarenje postiže (svesno) nadziranim (usmerenim, objedinjenim, proverenim i usklađenim) delanjem, onda takvu duhovnu delatnost skupno nazivamo voljom. Voljom se svesno ispunjava svesno postavljeni zadatak.
Životinja ne raspolaže voljom. Njeno ponašanje je prinudno uobličeno nagonom. Nasuprot tome, vladanje čoveka uobličava njegova (slobodna) volja. Za čoveka kažemo da raspolaže (slobodnom) voljom onda kada vidimo da slobodno sam uobličava svoj savremen zadatak i da ga nadzirano izvršava bez prinude bar utoliko što slobodno može da odustane od izvršenja čak i na sopstvenu štetu.
U svesti želja naručuje ovladavanje onim što joj je predmet. Na njen zahtev raspravljaju se mogućnosti njenog zadovoljenja, mogućnosti ovladavanja njenim predmetom s obzirom na otpor suprotstavljenog sveta. U toj se raspravi stvara opis-nacrt, po kome će se potrebne pojedinačne delatnosti da nižu u vremenu i raspoređuju u prostoru tako da njihovom usklađenom celinom bude uspešno ostvarena željena svrha. Tek kad se sve to obavi, kad sadržaji (svesne) želje budu tako uobličeni, ostaje još da se o njenom zadovoljenju (slobodno) odluči, ostaje da se na njeno ispunjenje još i pristane.
Taj trenutak odluke nazivamo (slobodnom) voljom.
Volja je, dakle, (svesno) raspravljena odluka, to jest obrazložena presuda, ili bolje rečeno, - volja je objavljena svest!
Slobodno, po svojoj volji objavljenom odlukom jednovremeno objavljuješ svu svoju raspoloživu silu, sav svoj život i svu svoju uobličenu misao, jer - otpor je sudarom uobličena sila, ponašanje je borbom uobličeni život, a volja je svešću (to jest, u raspravi) uobličena misao.
Kao mrtvo biće otporom se suprotstavljaš razaranju, kao živo ponašanjem se suprotstavljaš usmrćenju, a kao svesno voljom se suprotstavljaš poništavanju tvoje stvarnosti. Odsustvo otpora te razara, odsustvo života usmrćuje, a odsustvo volje potapa tvoju stvarnost u ništavilo.
Otpor je ono od ukupne sile (od ukupnog golog stremljenja mrtvog sveta) čime mrtvo biće biva oblikovano u uravnoteženu količinu građe po zakonima mrtve prirode. Ponašanje je ono od ukupnog života (od ukupnog golog stremljenja živog sveta) čime živo biće biva oblikovano u njegovo telesno ustrojstvo, po zakonima mrtve prirode i shodno životnom zadatku. Volja je ono od ukupne misli (od ukupnog golog stremljenja duhovnog sveta) čime svesno biće biva oblikovano u marljivu dušu, po zakonima mrtve prirode, shodno životnom zadatku i po načelima istine i slobode.
Učinak mrtvog bića je izdejstvovan njegovim otporom, proizvod živog njegovim ponašanjem, a delo svesnog njegovom voljom, to jest svesnim delanjem, slobodnim stvaralačkim činom. Učinak merimo, proizvod merimo i vrednujemo, a delo merimo, vrednujemo i razumevamo, to jest pripisujemo mu i značenje.
Značenje gotovog dela razumevamo tako što mu posmatranjem odmeravamo telesne veličine, oblik i sklop, a prepoznajemo namenu i stepen veštine kojom je ostvareno. Osim toga, u odnosu na životni zadatak stvaraoca vrednujemo ga kao njemu korisno ili štetno, a u odnosu na istovremeni zadatak stvaranja istinite stvarnosti - kao lepo ili ružno, dobro ili zlo, sveto ili svetogrdno. Svako nam delo, dakle, sobom objavljuje: (1) svoju meru, (2) svoju namenu, (3) stepen veštine svog stvaraoca i (4) svoju vrednost. Ili, ujedno rečeno - svoje značenje! Merom, namenom, veštinom stvaraoca i vrednošću ono je označeno, darivano mu je značenje, a zauzvrat, ono istim tim svojstvima oslikava, objavljuje dušu svog stvaraoca, pa kao što se tvorac objavljuje svojim delom, tako se i svest objavljuje voljom, rasprava obrazloženom odlukom. U svemu tome srećerno istu razarajuće-stvarajuću igrariju, koja je sama sebi i igra i igrač, pretakanje i pretakalo ujedno. Značenje značenja je u spoju onoga koji nešto čini s onim što čini, u pretakanju svesnog činioca u činjeno - i obratno!
Ipak, svesna se duhovna delatnost od igrarija mašte razlikuje po tome što rađa voljom nabijenu odluku, po kojoj se duhovni sadržaji pretaču u otelotvoreno delo. Izmaštano čarobno čudo ostaje u duhovnom svetu, ne pretače se u telesni, ne završava nikakvom odlukom.
Svesnu duhovnu delatnost, jasnu raspravu svojih sadržaja duša postiže samo ako je (l) dovoljno marljiva i (2) dovoljno budna. Od stepena njene marljivosti i budnosti zavisi postignuti stepen jasnoće svesti.
Marljivost označava onaj stepen usredsređenosti ukupne duševne delatnosti na postavljen zadatak, koji je neophodan za potpun (usmeren, objedinjen, proveren i usklađen) nadziran stvaralački čin.
Budnost označava onaj stepen živahnosti telesnog dejstvovanja, ili i duhovnog delovanja, koji je neophodan za uspešno izvršenje životnog zadatka, ili i za ostvarenje (istinite) stvarnosti. Nedovoljno razbuđen, dremljiv čovek ne izvršava uspešno postavljeni zadatak, niti doseže (istinitu) stvarnost.
Duhovna delatnost, koja se ne obavlja u dovoljno jasnoj svesti, obavlja se ili u (l) nemaru ili u (2) dremežu.
(l) U nemaru se tekuća duhovna delatnost obavlja po uhodanim, ranije naučenim postupcima, bez naprezanja pažnje, bez potrebne marljivosti i s nedovoljnim samonadzorom. Takvom se delatnošću ne pronalaze nova rešenja, ne usavršavaju se, niti stvaraju nove veštine i znanja. Njeno obavljanje je nestvaralačko ponavljanje ranije naučenog. Njom se postavljeni zadatak uspešno izvršava samo u naviknutim okolnostima. Ona postaje neuspešna čim se u toku izvršenja ispreči neka iznenadna prepreka, za čije je otklanjanje neophodna napregnuta pažnja i brižljivi samonadzor. Veliki broj svakodnevnih poslova čovek obavlja nemarno, nepažljivo, po navici, pa ga tek neuspeh doziva u jasnu svest, to jest u puno naprezanje pažnje i brižljivi samonadzor, u pronalaženje novog, uspešnog rešenja. Nemarna duhovna delatnost se svodi na uhodano, naviknuto, nedovoljno nadzirano, nestvaralačko bezvoljno izvođenje. Njen plod je nevoljno, nehatno delo.
(2) U dremežu se, za razllku od nemara, tekuća duševna delatnost delimično razilazi sa stvarnošću. Zavisno od dubine pospanosti ona je manje ili više nasumična (nesvrsishodna) i iscepkana (necelovita), to jest u različitom stepenu nedovoljno usmerena, objedinjena, proverena i usklađena. Plod nemarne delatnosti je još uvek celovito, iako nevoljno, nehatno delo, izvršeno po ranije naučenim, nedovoljno nadziranim postupcima. Nasuprot tome, plod dremljive delatnosti, čak i kada je promena u telesnom svetu, nije nikakvo delo, već pričin. Možeš ga nazvati i prikazanjem, uostalom biraj naziv koji voliš. Kao promena unutar duhovnog sveta pričin je (za razliku od dela) neistinit, a kao promena u telesnom, nesvrhovit, necelovit.

U nemaru i dremežu se duhovna delatnost ipak pretače u telesni svet u kome se ostvaruje odgovarajuća telesna promena. U nemaru je prevođenje duhovne delatnosti u telesnu nedovoljno nadzirano, a u dremežu je nepotpuno, nesvrsishodno, necelovito.
Nasuprot tome u mašti duhovna delatnost ostaje isključivo u duhovnom svetu, ne prevodi se u telesnu, pa se ne postavlja pitanje njene istinitosti, celovitosti i svrhe.

Plod nemara je nevoljno, nehatno delo.
Plod dremeža je pričin.
Plod mašte je čarobno čudo.

Nemar, dremež i mašta su vanraspravni oblici duševne delatnosti. Dešavaju ti se mimo svesti, pa ti u njima izostaje i onaj neposredni uvid da misliš, koji doživljavaš kao sopstveni napor samo u punoj svesti. Osim toga, posmatranjem posredno uviđaš da im nedostaje ponešto i od ona četiri objavljena obeležja svesti. U poređenju s punom, jasnom svesti, oni ti izgledaju nepotpuni. Ni oni, pa ni njihovi ishodi nisu onako usmerene, objedinjene, proverene i usklađene celine, kakvi su (svesno) posmatranje i (svesno) delanje i njihovi ishodi - uvid, zamisao i delo.
U nemaru, dremežu i mašti (u nehatnom delu, pričinu i čarobnom čudu) izostaje volja koja je jasno objavljena samo u usmerenom, objedinjenom, proverenom i usklađenom uvid-delu.


sledi :

Ličnost je deo duše kao što je društvo deo ukupne stvarnosti

No comments: